Zbog svoje jedinstvene prirodne osnove, izuzetnih geomorfoloških oblika i veličanstvenih šuma, prostor Velike i Male Paklenice već je 1949. g. proglašen nacionalnim parkom. Osnovni razlog proglašenja ovog prostora nacionalnim parkom bila je zaštita najočuvanijeg i najvećeg šumskog kompleksa na području Dalmacije.
Nacionalni park Paklenica prostire se na površini od 95 km², na obroncima južnog Velebita, a tu se nalaze i njegovi najviši vrhovi – Vaganski vrh (1757m/nv) i Sveto brdo (1753 m/nv). Obuhvaća područje bujičnih tokova Velike i Male Paklenice, odnosno njihove prepoznatljive kanjone okomito urezane u južne padine Velebita, te širi okolni prostor.
Na relativno malom području susreće se iznimno bogatstvo geomorfoloških pojava i oblika, raznolik biljni i životinjski svijet, atraktivni krajolici i netaknuta priroda. Raznolikost živog svijeta je uvjetovana klimatskim karakteristikama ali i bogatom i raznolikom geološkom prošlosti.
Prepoznatljiva obilježja Nacionalnog parka Paklenica su šume i geomorfološke osobitosti. U gotovo golom području južnog Velebita u Paklenici se javlja izrazito bogatstvo šumskih zajednica, a posebno mjesto zauzimaju šume crnog bora po čijoj je smoli (Paklini), koja se iz njih u prošlosti vadila, Paklenica i dobila ime. Paklenica ima najveći sačuvani šumski kompleks u Dalmaciji od oko 2000 hektara. Oko 55% parka je prekriveno vegetacijom, dok je oko 45% goli krški reljef. Vegetacija se uglavnom sastoji od šuma bukve (52%), crnog bora (20%), njihovih miješanih šuma (8%), te šuma u kojima se nalaze drveća kao što su: hrast medunac, bijeli i crni grab (9%). Gornju granicu šuma obilježava planinski bor koji čini oko 4%, dok livade i pašnjaci pokrivaju oko 7%. Stanište je endemske biljčice hrvatskog naziva pjeskarica i drugih biljnih i životinjskih rariteta te prepun krških oblika.
Podzemlje je mistično i privlačno. Među 115 speleoloških objekata, u kojima je skriven cijeli jedan svijet mnogobrojnih endemskih vrsta životinja, posjetitelje najviše privlači špilja Manita peć u donjem dijelu Velike Paklenice koja plijeni velikim brojem siga. Istraženo je 175 metara špilje. Dimenzije podzemnih dvorana su zadivljujuće. Najveća je duga 65 m, široka 40 m, a visoka 32 m. Stalagmiti su visoki i preko 20 metara. S vidikovca ispred špilje, smještenog pokraj stijena Zuba Manite peći i Manitog kuka, uživa se u pogledu na najviše vrhove Velebita. Manita peć je jedina špilja na prostoru Parka koja je otvorena i uređena za posjet. Svojom prostranošću i ljepotom ukrasa oduševljava posjetitelje još od davne 1937. godine, kada je nakon uređenja staze započelo njeno posjećivanje.
Od geomorfoloških osobina najzanimljiviji, a ujedno i najimpresivniji su kanjoni Male i Velike Paklenice koji se usjecaju duboko u Velebit. Paklenica nije prostor alpskih vrtova, ali svojim vrhovima, kukovima, položajem i prirodnim obilježjima u samom je vrhu alpinističkih i turističkih odredišta. Najvjerniji posjetitelji su penjači koje se od proljeća do jeseni može vidjeti na stijenama Paklenice, posebice na najvećoj hrvatskoj stijeni Anića kuku (712 m).
