Medvedgrad je stari grad (gradina, utvrđenje) sagrađen u 13. stoljeću (1249. – 1254. g.) nakon provale Tatara 1242. g. Smješten je na južnim padinama planine Medvednice, na brdu Mali Plazur, na visini od 593 m.
Na Medvedgradu se nalazi ranogotička kapelica sv. Filipa i Jakova i Oltar domovine, spomenik palim hrvatskim vojnicima u Domovinskom ratu. S Medvedgrada se pruža prekrasan pogled na Zagreb, koji je uz pogled iz Sljemenske žičare najbolje mjesto za promatranje Zagreba noću.
Najpoznatija je medvedgradska priča ona o Crnoj kraljici koja je prodala dušu vragu, a njeni krici odzvanjaju u noć i blago joj je zakopano negdje u unutrašnjosti medvedgradskih zidina. Legenda je to o stvarnoj povijesnoj osobi, Barbari Celjskoj, ženi ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog. Celjski su vlasnici Medvedgrada postali 1436., a nakon njih vlasništvo nad utvrdom prelazi iz ruke u ruku nekolicine plemićkih obitelji. Jak potres 1590. toliko je oštetio kulu, gradske sobe i kapelu, da je tadašnji vlasnik, Stjepko Gregorijanac, bio prisiljen napustiti utvrdu. Medvedgradske su se ruševine zatim ponovno našle pod različitim gospodarima. Posljednji vlasnici bili su baruni Kulmer, u čijem je vlasništvu Medvedgrad bio do kraja Drugog svjetskog rata.
